Sve o imaginarnim prijateljima

Autor: Gordana Kolanović Roško

Ako vaše dijete razgovara s nekim tko očito nije u prostoriji ili postavlja stol za čajanku s najboljim ali nevidljivim prijateljem, najvjerojatnije je riječ o raširenom fenomenu imaginarnog prijatelja. Spisateljica i novinarka Susan Taylor izdvojila je nekoliko učestalih pitanja roditelja kad je riječ o imaginarnom društvu njihove djece.

Tko su imaginarni prijatelji?

Imaginarni prijatelji su izmišljeno društvo koje dijete kreira koristeći se vlastitom maštom. Često se pojavljuju u obliku lutaka, medvjedića ili omiljenih dječjih igračaka, ali ponekad su potpuno nevidljivi. Ponekad znaju biti poput ljudi koje dijete poznaje u stvarnosti, ali nisu zbiljski nazočni u trenutku igranja, a mogu biti utemeljeni na likovima iz knjiga ili filmova, najčešće crtića. Djeca također često imaju nekoliko imaginarnih prijatelja, koji se pojavljuju u raznim ‘oblicima’ ili u raznim ulogama.

Kada se pojavljuju?

Uobičajena i najranija dob za pojavljivanje imaginarnih prijatelja je dvije i pol godine, no mogu se pojaviti i kasnije. Dok su neki imaginarni prijatelji stalno uz dijete, drugi se mogu pojavljivati i nestajati, ovisno o situaciji, dakle ‘materijaliziraju’ se na specifičnim mjestima ili u određeno vrijeme, poput spavaće sobe ili primjerice, tijekom boravka izvan kuće, prespavljivanja kod bake ili u sličnim situacijama.

Je li to ‘normalno’?

Apsolutno je normalno i uobičajeno. Dvoje od troje djece iskusit će druženje s imaginarnim prijateljima, posebice u predškolskoj dobi. Zapravo, postojanje takvih ‘kompanjona’ gotovo je rutinski dio odrastanja i zdravog razvoja. Naime, takvi prijatelji utječu na razvoj socijalizacije i imaginacije, a djeca koja su imala imaginarne prijatelje pokazuju više empatije u odnosu s ostalom djecom, što ih kasnije, u odrasloj dobi, čini obzirnijim osobama, s većom razinom uvažavanja tuđih emocija.

Zašto klinci kreiraju takve prijatelje?

Svako dijete je drugačije i posebno, ali ima nekoliko češćih razloga:

Dosada ili usamljenost: veća je vjerojatnost da će najstarija djeca u obitelji ili jedinci imati imaginarne prijatelje.

Nošenje s okolnostima – Posrijedi može biti oblik tješenja samog sebe, kako bi si dijete olakšalo prilagodbu u novonastalim životnim okolnostima, poput preseljenja u novu okolinu, adaptacije u školi ili vrtiću, rođenja sestre ili brata, ili razvoda roditelja.

Djeca uživaju u kreativnosti – Možda iz drugih izvora ne dobivaju dovoljno igara koje hrane njihovu maštu, ili jednostavno uživaju u svemu što ima veze s fantazijom, magijom i izmišljanjem novih priča. To je prigoda da istraže svijet koji su stvorili.

Djeca vole osjećaj da imaju kontrolu – Dijete može odrediti kada će se i gdje njegovi imaginarni prijatelji pojaviti, kako će se ponašati i što će govoriti te na koji će način kontrolirati situaciju. Umjesto da budu u položaju u kojem su prisiljeni slušati odrasle, sada oni sami mogu nekome davati savjete ili upute.

Ispunjavanje ostalih potreba – Imaginarni prijatelji uvijek će biti tu za dijete, igrat će se s njime, neće ga osuđivati i slušat će što god dijete kaže. Takvi prijatelji su jedinstveni, mogu napraviti mnoge stvari koje dijete samo ne može i ‘pripadaju’ samo i isključivo njemu.

Znaju li djeca da njihovi prijatelji nisu ‘stvarni’?

Da, znaju. Sudeći prema istraživanju koje je provela psihologinja Kimberly Eckert, kreiranje i suživot s imaginarnim prijateljima sofisticirana je kognitivna vještina, a djeca su izrazito svjesna da je riječ o ‘izmišljenoj’ igri. Drugim riječima znaju razlučiti kada je riječ o stvarnosti, a kada o fantaziji.

Kako bi se roditelji trebali ponašati u nazočnosti djetetova izmišljenog prijatelja?

Roditelji bi trebali biti podrška, ne bi trebali obeshrabrivati djecu u takvoj igri ili ih ismijavati. Imaginarni prijatelji mogu pružiti vrlo korisne uvide u dječje osjećaje, preferencije ili negodovanja. U nekim slučajevima ipak treba pomoći djetetu kako imaginarni prijatelji ne bi zauzeli previše prostora u njihovim životima.

Primjerice kad dijete misli da imaginarni prijatelji mogu napraviti nešto umjesto djeteta, recimo složiti užinu ili otvoriti vrata. U tim slučajevima treba poticati dijete da to napravi samo, ili da pomogne roditeljima, ali uz uvažavanje postojanja imaginarnog prijatelja.

Neka djeca žele da u sve budu uključeni imaginarni prijatelji, zahtijevaju od roditelja da se najprije obrate tim prijateljima a tek onda njima, ili odbijaju odgovoriti na pitanje dok se prvo ne ‘posavjetuju’ s imaginarnim prijateljem, što za roditelje zna biti jako frustrirajuće. Ako takvo druženje postane preintenzivno i počne narušava skladnu obiteljsku dinamiku, djetetu treba  objasniti da želimo razgovarati izravno s njim, a ne s njegovim prijateljima.

Imaginarni prijatelji često preuzimaju krivnju za nešto što je dijete napravilo, recimo veliki nered u sobi ili je slučajno razbilo nešto vrijedno. Roditelji trebaju smireno objasniti zašto takvo ponašanje nije prihvatljivo i pomoći djetetu da zajednički riješe problem.

Kada odlaze ili nestaju?

U većini slučajeva, imaginarni prijatelji ‘druže’ se s djecom samo nekoliko mjeseci, ali ponekad se pojavljuju i u razdoblju koje traje i do tri godine. Obično nestaju kad dijete više nema potrebu za njima, kada pređe u neku drugu životnu fazu ili započne igru s pravim prijateljima u vrtiću ili u školi.

Kada se treba zabrinuti?

Imaginarni prijatelji obično nisu razlog za brigu, ali ako dijete odrasta a njihov im ‘prijatelj’ onemogućuje normalnu socijalizaciju, trebalo bi konzultirati stručne osobe. U rijetkim slučajevima, imaginarni prijatelji mogu biti pokazatelji ili simptomi ozbiljnih poremećaja. Ako je dijete bilo izloženo nekoj traumi ili njihov imaginarni prijatelj postaje zločest, neugodan u igri ili ih navodi da ozljeđuju sebe ili drugu djecu, tada je vrijeme za uzbunu. Ako dijete može razlučiti da je riječ o fantaziji, tj. ako dijete može ‘zaustaviti’ imaginarnog prijatelja u igri ili razgovoru i poslušati što drugi pričaju, sve je u granicama uobičajenog.

 

Podijeli objavu